top of page

ISTORIJSKE MUDROSTI (PRVI DEO)

Updated: Jul 22, 2020

Istorijske mudrosti 1


Fašizam i komunizam su dve strane iste medalje. Oni ne počinju onda kada jedna stranka preuzme izvršnu vlast, sudstvo, vojsku i policiju. oni počinju kada većina građana izgubi veru u demokratiju, a definitivno se uspostavljaju onda kada neko na javnom mestu po prvi put kaže sagovorniku: "Nemoj sad o tome, mogu nas čuti!" (Poslednje proročanstvo, u ono vreme nikom razumljivo, Psa Koji Se Pari, indijanskog vrača koji je poginuo u Bici kod Malog Velikog roga 25. juna 1876. godine, tako što je pao sa konja i nabio se na sopstveno koplje. Napomena, na slici je Pas Koji Se Pari fotografisan prilikom izvodjenja rituala "Vidi me kako letim a nisam se nagutao pejota uopšte".)


Istorijske mudrosti 2

Putujući po zemljama Balkana sa četom janjičara, zaduženim da zavode red među zavađenim narodima i narodnostima, Ibn Ba Rašid (1647-1690), arapski pesnik, zabavljač sitne raje, putopisac i osvedočeni vizionar, u svojem najznačajnijem delu "Kud ja stadoh, ti produži (putovanje kroz Tamni Vilajet)" zapisao je sledeće: "Ovdašnji ljudi imaju velike glave. Na njihovu žalost, one su potpuno prazne. Oni vole ratovati, ali samo između sebe. Ti njihovi mali ratovi su neobično surovi i teški za gledanje. Međutim, čim ih napadne neko sa strane, neka veća i jača sila, oni se pogube, ne znaju šta da rade, šutiraju loptu u aut ili je dodaju protivniku direktno u noge. Na kraju, kad izgube s velikom razlikom (recimo, sa 6:1), svesni neviđenog blama, teše sebe i svoje saveznike kako su dali sve od sebe i kako sa bojnog polja odlaze uzdignute glave. (Napomena: Na slici je Ibn Ba Rašid naslikan ispred svoje gajbe u Beogradu na vodi koju je kupio na kredit oročen u Erste banci.)



Istorijske mudrosti 3


U novijoj istoriji Srbije, kao i bivše nam zajedničke države, nije bilo većeg pregaoca u oblasti prodaje i preprodaje diploma, seminarskih radova, sređivanja ocena na ispitima i falsifikovanja potpisa u indeksu, đačkoj knjižici ili bilo kojem drugom zvaničnom školskom ili fakultetskom dokumentu, od direktora Srednje mašinske škole „Ivo Lola Zmaj“ iz Donjeg Brijanja, Ratomira Rake Lezileba (1932-2000). Prema svedočenju njegove žene Leposave Lezileb, rođene Cokić, on je tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka, uz pomoć raznoraznih veza i vezica po školama, visokim školama i fakultetima širom Jugoslavije, organizovao i razvio razgranatu i veoma brojnu mrežu saradnika i pomagača, tako da je, u vremenskom periodu od tih dvadesetak godina, „naštancov’o cirka negdi oko pedes’ pet ’iljada lažni’ diploma i ostali’ dokumenti“. Zahvaljujući tome Lezilebi su kupili tri stana u Beogradu, kuću na Zlatiboru i vilu u Rovinju, gde Leposava danas živi. „Kad bi ve kazala kom je sve moj Raka prod’o diplomu, ušesa bi vi opala od muke“, dodala je ona. Dan pre nego što će nesrećnim slučajem izgubiti život (prilikom grupnog lova na jarebice, jedan ga je od učesnika zamenio s jarebicom i upucao), Raka Lezileb je u svoj dnevnik zapisao sledeće: „Uplašen sam da će neki nekvalifikovani i nepodobni ljudi jednoga dana da se pozivaju na mene. No, to je problem sa svim učiteljima. U zavisnosti od vremena i trenutka oni za jedno društvo mogu biti katastrofa ili blagoslov.“ (Napomena: Na slici su Raka Lezileb, u sredini, njegova žena Leposava i neki brka, fotografisani na čuvenom vašaru u Donjem Brijanju 1956. godine).



Istorijske mudrosti 4 (Znameniti Srbi u emigraciji)


Daleke 1675. godine na dvoru "Veselog monarha", Čarlsa II, živeo je i radio protovestijar (ministar finansija) Arsenije Lopina (Arsene Lupin), zvani Sampras. Nadimak je dobio tako što je na jednoj gala večeri uspeo za opkladu da pojede sam celo prase. Kasnije se ispostavilo kako mu je pošlo za rukom još i proneveriti fantastičnih 10 000 šilinga iz kraljeve blagajne. Kada je uhvaćen Čarls nije mogao da veruje svojih očima i ušima jer ga je voleo skoro kao sina, kojeg nikad nije imao. Zbog toga je ustaljenu kaznu vešanjem, zatim odsecanjem glave, pa streljanjem (Englezi su mnogo zajebani ako im mazneš pare), u njegovom slučaju zamenio za progonstvo na daleka ostrva Galapagosa (ne zna se koje tačno). Ipak, ova se poučna priča tu ne završava. Naime, među spisima pronađenim u radnom stolu nakon smrti jednog drugog Čarlsa, Čarlsa Darvina (1809-1882), našao se kratak tekst, više zapažanje, o jednom plemenu domorodaca sa Galapagoskih ostrva, koje posebno poštuje boga stvoritelja, Samprasa. Prema mitu o njemu, bog Sampras se ugušio za vreme svakodnevne večere, kada mu je kost divljeg vepra zapala u dušnik. Nakon smrti, izleteli su iz njegovog rektuma prvo nebo, more i ostrva Galapagosa, a zatim i čitav svet. (Na slici: Arsenije Lopina u svojoj poslednjoj reinkarnaciji.)



Istorijske mudrosti 5 (Znamenite Jugoslovenke u emigraciji)


Nikome nije bilo jasno zašto je Batonga K’Nalu (1925-1998), general Pobunjeničke Vojske Gornjeg Džibutija (PVGDŽ) i svetski priznati revolucionar, čovek koji je lično na kolac nabio 257 ljudi, 45 žena i petnaestoro dece, nakon što mu je 19. februara 1998. godine izrečena smrtna presuda od strane Vrhovnog suda Gornjeg Džibutija (VSGDŽ), na tečnom makedonskom jeziku uzviknuo: „Ne priznuvam vaš buržuaski sudot! Ja si priznuvam samo sudot na svojata partijata!“ Međutim, istoričari sa ovih prostora otkrili su kako se u njegovom haremu, u kojem je bilo 363 devojaka i žena, našlo i nekoliko lepotica poreklom iz bivše Jugoslavije. Jedna od njih zvala se Ljupka Trpanovska (1949 - ?), Makedonka, u svome rodnom Prilepu poznatija po nadimku Kitka rumena (možda i šarena, nije tačno utvrđeno). O njoj po Donjoj Africi i dan danas kruže mnoge legende. U jednoj od njih ona se nakon egzekucije generala Batonge, polila benzinom na trgu ispred Skupštine Gornjeg Džibutija (SGDŽ), ali je zaboravila da ponese upaljač ili šibice, te je postiđena otišla u obližnju džunglu, gde se udala za gorilu sa kojim je živela u najvećoj ljubavi sve do svoje smrti. U drugoj se nije udala za gorilu, nego za poglavicu plemena pigmeja. U trećoj se nije udala ni za koga već je samo otišla u džunglu. U četvrtoj, istorijski najpouzdanijoj, ona je u Batonginoj palati (bio je veoma bogat, posedovao je hektare i hektare plantaža pomorandži, banana i maka, kao i dvadesetak rudnika zlata i dijamanata) organizovala „audiciju“ za naslednika svog pogubljenog muža. Avaj, niko mu od onih koji su sedam dana i noći defilovali kroz njegovu bivšu ložnicu nije bio bukvalno ni do kolena jer Batonga je dobio ime zato što je imao polni organ veličine afričkog slona (ne indijskog, oni imaju manje). Ne mogavši podneti činjenicu što u čitavom Gornjem Džibutiju i okolini nema nikog dostojnog da zameni njenog voljenog muža, Kitka rumena (možda šarena), spakovala se i otišla u džunglu gde se ipak udala za gorilu… Ili za poglavicu pigmeja... Ili se nije više udavala… (Slika: Ljupka Trpanovska s prijateljicom u diskoteci.)



Istorijske mudrosti 6 (Novija istoriografija)


Susret s pesnikom u klonjari (odlomak iz memoara Šomija Dileje (49), kontraverznog biznismena iz Beograda)


"Sredinom devedesetih godina prošlog veka odvede mene moja tadašnja cupika, studentkinja nekog jezika, da l' engleskog ili nemačkog, ne sećam se (tada sam trpao isključivo obrazovane, one su najbrže i najjeftinije davale), na nekoj pesničkoj večeri u kafiću "Biblioteka". Brate, tamo sve neki torcima, lokatori i smarači. Kažem ja njoj: "Aj' palimo odavde, maco!" Ona se namršti: "Nemoj da me blamiraš, džiberu!" Kad, na binu izađe neki proćelavi tip i reče: "Ova pesma se zove Dečija pesma." Onda je počeo da se dere u mikrofon kao magarac: "VIŠE OD POLA ŽIVOTA MI JE PROPALO SLUŠAJUĆI PRDENJE KOKOŠAKA I KURČENJE DRKADŽIJA SVE BI BILO U REDU KADA NE BIH IMAO PET GODINA!!!" Pesmu je ponovio jedno 25 puta. Ili je sve to bilo jedna pesma, nemam pojma... Posle sam ga zatekao u klozetu. Čučao je i buljio u pisoar. "Ej, dobra ti je ona pesma", rekao sam. "Koja?", pitao je ne podižući glavu. "Pa, ona... Dečija..." "A, ta! Pa, hvala... Bljaaaaaaaaaaaaaaaa!"


Memoari Šomija Dileje pod nazivom "Moj prvi trilion", koje je napisao tokom trajanja kućnog pritvora od tri meseca, na koji je osuđen zbog neplaćanja poreza, par otmica i nekoliko ubistava, bili su najprodavanija knjiga Beogradskog sajma knjiga 2011. godine. (Na slici: pisoar u muškom klozetu kafića "Biblioteka" posle renoviranja 2016. godine.)



Istorijske mudrosti 7 (Sportska sekcija)


Najpoznatiji srpski bokser u periodu između dva svetska rata, Boban Bubuleja (1908-1942), bio je veliki ljubitelj lepe književnosti. Čitao je sve, od ljubića do kaubojskih i avanturističkih roto romana. Prijatne spoljašnjosti, omiljen među ženama, siguran u sebe i ispravnost svojih postupaka, on je, interesantno, često u ringu pokazivao neobičnu i nepotrebnu surovost prema svojim protivnicima. Većinu njih je bukvalno umlaćivao od batina. Naročito je voleo već nokautiranog protivnika šutirati u pleksus dok je ovaj onesvešćen ležao na podu. Sudije to nisu primećivale jer je Bubuleja bio neverovatno popularan (dnevno je dobijao i po stotinak pisama podrške iz svih krajeva zemlje). Prema svedočenjima savremenika, posetilaca kafane „K’d Slaviše na breg“ u rodnom mu Leskovcu, gde je Bubuleja običavao provoditi noći i dane, koja je u svojoj knjizi „Sportske legende južnih krajeva-Tajne prženja pinđura (dve knjige u jednoj)“ zabeležio novinar Živko Tanasković 1974. godine, od početka Drugog svetskog rata se dvoumio da li da pobegne u četnike ili u partizane. Tu dilemu nikad nije razrešio. Naime, uhapšen je prilikom pokušaja pljačke vojnog skladišta s namirnicama, osuđen po kratkom postupku i streljan. Na gubilištu uzviknuo je sledeće reči: „NAŠE MRŽNJE ŠKODE NAMA, VIŠE NEGO NAŠEM PROTIVNIKU. GOVORITE RĐAVO O NEKOM ČOVEKU POLA SATA - I VI STE POSLE TOGA NESREĆNI I OTROVNI; A GOVORITE POLA SATA O NJEMU DOBRO, PA ČAK I KAD TO NE ZASLUŽUJE,I BIĆETE MIRNI I BLAŽENI, ČAK I PONOSNI NA LEPOTU SVOJIH OSEĆANJA, ILI BAR NA LEPOTU SVOJIH REČI.“ Iako nije stigao dovršiti svoju veliku misao (bugarski streljački vod zapucao je još dok je izgovarao: „Govorite rđavo…“) žitelji Leskovca i okoline, koji su kasnije tu misao uspeli rekonstruisati u celini služeći se knjigama eseja Jovana Dučića, 1956. godine podneli su peticiju SPC s predlogom da bude proglašen za sveca. Međutim, najverovatnije su komunisti to stopirali. (Slika: Boban Bubuleja s nečijom kevom.)



Nastaviće se...

93 views0 comments

Recent Posts

See All
Post: Blog2_Post
bottom of page